Arhangel
21.04.2010., srijeda
Slovo o Benediktu
Dana 19. travnja tekućeg ljeta Gospodnjeg navršila se peta obljetnica izbora Jozefa kardinala Ratzingera za Rimskog biskupa, papu koji je uzeo ime Benedikt XVI. u čast pape Benedikta XV. (Giacomo della Chiesa, pontifikat 1914. - 1921.), zvanog „Papa Švabo“. U jednom postu poput ovog bilo bi nemoguće ocijeniti petogodišnji rad jednog prosječnog smetlara, a kamo li jednog pape. No, petogodišnjica Benediktovog pontifikata, kao i aktualna događanja vezana uz pedofilske afere u koja je, kako nam tvrde, bilo upleteno niz katoličkih svećenika, potiče da se barem u nekoliko rečenica osvrnemo na djelovanje Jozefa Ratzingera, dok je bio biskup-kardinal, kao i u vremenu od kada sjedi na stolici svetoga Petra. Na početku nastojmo biti objektivni, i prema Ratzingeru, ali i prema vlastitim stavovima i reakcijama. To se posebno odnosi na predrasude koje, priznajemo iskreno, čuče u svima nama. Zašto?! Jednostavno zato što su predrasude u nama eruptirale čim je Ratzinger bio izabran za papu. Nakon dugog pontifikata Karola Woytile – Ivana Pavla II, Poljaka, izabran je Nijemac. Htjeli mi li ne, kao Slaveni suosjećali smo s Poljacima zbog njihove bolne povijesti, uvelike slične našoj. Kad je nakon Poljaka izabran Nijemac, u nama su proradile arhetipske predodžbe o Nijemcima kao strogima, krutima, nepopustljivima, radišnima, beskompromisnima, nacistima, ugnjetavačima i sl. Mnogi su u Ratzingeru gledali člana Hitlerove mladeži (što je u nacističko vrijeme u Njemačkoj bilo obvezno, kao i biti pionir u Jugoslaviji). Papa Ivan Pavao II za života je bio filozof, etičar, i k tome - Poljak, pripadnik naroda široke slavenske duše. To mu je davalo pečat čovjeka sklonom sklonom dubokom razumijevanju patnje, koju je za vrijeme Drugog svjetskog rata i sam iskusio. S druge strane, Jozef Ratzinger je uvijek bio teolog i sveučilišni profesor. U tom smo ga kontekstu odmah počeli doživljavati kao strogog obrazovatelja za fakultetskom katedrom koji jedva čeka kod studenta naići na šutnju na postavljeno pitanje kako bi imao razloga ne dati mu prolaznu ocjenu. Jozef Ratzinger je također dvadeset i četiri godine bio na čelu Kongregacije za nauk vjere. Nitko ne krije da je ta institucija, na neki način, nasljednica nekadašnje Svete inkvizicije. Čim je Ratzinger izabran za papu, mnogi su ga odmah proglasili Velikim inkvizitorom, poput lika iz romana Dostojevskog, i ne pitajući se što je novoizabrani papa kao predstojnik spomenute Kongregacije, zapravo, radio. U isto vrijeme do nebesa se uzdiže ulogu jednog Hrvata, zagrebačkog nadbiskupa Franju Šepera koji je bio Ratzingerov neposredni prethodnik na čeku Kongregacije za nauk vjere. Različiti kriteriji za istu funkciju. U isto vrijeme zaboravilo se da je Jozef Ratzinger na čelo Kongregacije za nauk vjere došao na poziv pape Ivana Pavla II, da je bio desna ruka istog pape 24 godine, da je Ivanu Pavlu II napisao niz djela i govora, da se Ratzinger svake srijede sastajao s Ivanom Pavlom II na čelu Kongregacije i svakog petka na razgovor „u četiri oka“, da kao predstojnik Kongregacije nije ništa pisao, govorio niti radio bez dozvole Ivana Pavla II. Benedikta XVI mnogi optužuju da retaurira predkoncilsku Crkvu i da poništava tekovine Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.). Isti kao da namjerno prešućuju da je Jozef Ratzinger, jednako kao i u zadnje vrijeme kritizerima omiljeni Hans Kung, bio službeni koncilski teolog (peritus) imenovan od pape Ivana XXIII., i da je Jozef Ratzinger istu teologiju naučavao i tada kao teolog i danas kao papa. U trenutku kad je na konklavama tog 19. travnja 2005. Jozef Ratzinger prihvatio izbor kardinalskog zbora, dobro je znao da će biti teško, možda i nemoguće, kao papa izići iz sjene i lika omiljenog Ivana Pavla II. Današnji papini kritizeri upravo zanemaruju činjenicu da su se skandali u Crkvi, o kojima zadnjih mjeseci bruje mediji, dogodili za vrijeme pontifikata Pavla VI i Ivana Pavla II. Zašto o njima nisu govorili i pisali ranije?! Zašto se čekalo vrijeme obilježavanja petogodišnjice Benediktova papinstva?! Zašto se čekalo vrijeme Uskrsa?! Zašto isti kritizeri (ne kritičari!) pape Benedikta pjevaju hvale Hansu Kungu, koji ovih dana u javnom pismu svim biskupima Katoličke crkve te iste biskupe poziva na neposlušnost Petrovom Nasljedniku naših dana? Pitanja poput bismo mogli postavljati do u nedogled. Benediktu XVI od samog izbora za papu pokušava se prilijepiti etiketa „tradicionaliste“. Tko poznaje teološku misao Jozefa Ratzingera bit će mu jasno da se teologija koju naučava može nazvati „teologijim kontunuiteta“ i da ona savršeno pristaje nauku Katoličke crkve. Ovaj papa Crkvu ne dijeli na „predkoncilsku“ i „postkoncilsku“, kako mu modernisti žele imputirati. Papa Benedikt Crkvu gleda kao cjelinu u vremenskom kontinuitetu, kao Crkvu kojoj je Drugi vatikanski koncil bio jedan od koraka ka nutarnjoj obnovi, a ne raskid s prošlošću ili tradicijom koja ju je izgradila. Papa svojim potezima, kao što je motu proprium „Summorum Pontificium“ gdje ponovno dopušta slobodno slavljenje mise po starom obredniku, pokušava ispraviti poslijekoncilsku implementaciju koncilskih odluka. Ta je implementacija bila dijelom pogrješno provedena, osobito za vrijeme Annibalea Bugninija (za kojeg se kasnije saznalo da je mason), nadbiskupa koji je bio na čelu liturgijske komisije koja je skovala poslijekoncilake obrednike i misal Pavla VI. Benediktu XVI zamjeraju izostanak ekumenkog dijaloga s reformiranim kršćanima (protestantima). Isti kritizeri zaboravljaju da je sadašnji Papa čovjek dijaloga čitav svoj život, ali dijaloga u istini (upravo njegova zadnja enciklika govori o ljubavi u istini) bez koje nema prave ljubavi. A istina je da reformirane crkve nisu Crkva u pravom smislu već crkvene zajednice, što je potvrdio i omiljeni papa Ivan Pavao II 2000. godine u dokumentu „Dominus Iesus“. Ako bismo pogledali samo jedan kriterij da jedna zajednica bude prava Crkva, a to je valjanost sakramenata i biskupskog reda, onda protestanti ne mogu dobiti prolaznu ocjenu jer i sami kažu da nemaju biskupskog reda niti sakramenata. I usprkos tome, kritizeri pape tuže se da ih on ne smatra pravim crkvama. Pedofilija. Problem o kojem bruje svi svjetski mediji. Kao da se na Crkvu i svećenike priprema linč. Odjednom je papa Benedikt kriv za sve. Zlo je zlo i zločin je zločin. Svaki zločinac ima ime i prezime, kao i onaj/oni koji su zločine zataškavali. Zbog toga ne moraju na stup srama svi biti pribijeni. Zbog toga nauk Crkve ne dolazi u pitanje. Upravo se čini to; pedofilski skandali trojanski je konj da se diskreditira cijelu Crkvu na čelu s papom. Lukavo smišljeno. Nitko nije spomenuo imena pedofila kojima su zločini dokazani. Niti koliko ih je. Lovi se u mutnome. Nitko nikog ne opravdava, ali npr. nigdje nije spomenuto da je broj nastavnika tjelesnog odgoja u SAD-u koji su osuđeni zbog pedofilije daleko veći od broja svećenika koji su osuđeni zbog istog zločina. Nitko ne proziva takve niti npr. tvrdi da treba zbog njih ukinuti nastavu tjelesnog odgoja u školama. Uostalom, tko ima hrabrosti prozvati ili optužiti bilo koga za pedofiliju bez jasnih dokaza. Zamislimo samo kako se osjeća nevin čovjek na kojeg je bačena sumnja zbog pedofilije. Takvom je čovjeku uništen život bez obzira na nevinost. Jesu li svi svećenici i biskupi pedofili?! Jesu li svi Nijemci nacisti?! Jesu li svi Talijani fašisti?! Svi Srbi četnici?! Svi Hrvati ustaše?! Ako postoji generalna krivnja i izjednačavanje krivnje za zločine, onda nema čovjeka pod kapom nebeskom koji nije „krivac“ za nešto. Hoćemo li doživjeti vrijeme u kojemu će katolici nositi odjeći prišivene žute križeve, kao što su to morali Židovi u okupiranoj Europi za vrijeme Drugoga svjetskog rata?! Protestanske crkvene zajednice pale su već u XX. stoljeću. Pravoslavne crkve razjedinjene su i vezane uza svoje nacionalne države. Oni će biti lak plijen. Katolička crkva mora pasti. Da bi pala ona, mora pasti papa Benedikt XVI. barem moralno. A onda će sve biti lako. Bog nas sačuvao takvog scenarija. |