Arhangel

10.07.2011., nedjelja

Srebrenica - Da se ne zaboravi

U ljeto te 1995. godine, dok smo se, tada gotovo još djeca, radovali kupanju i svemu što ljetne radosti donose, nismo ni slutili da se negdje u brdima susjedne nam Bosne i Hercegovine događa drama koja će obilježiti noviju povijest i koja će ostaviti trajan biljeg na tisućama života. Događala se Srebrenica.
Danas, šesnaest godina kasnije, kao odrasli ljudi s pijetetom se prisjećamo žrtava stravičnog pokolja nad muslimanskim stanovništvom srebreničkog kraja u istočnoj Bosni, pokolja koji su pred očima cijelog svijeta izvršile postrojbe bosanskih Srba pod vodstvom generala Ratka Mladića.
Zločin se dogodio, kako rekosmo, pred očima cijelog svijeta, svijeta koji nije učinio ništa da spasi živote tih ljudi kojih je u ta dva-tri srpanjska dana pobijeno preko osam tisuća. Svijet se ponio licemjerno i kukavički i godinu prije kad je u Ruandi, u središnjoj Africi, pobijeno na stotine tisuća pripadnika naroda Tutsi u pomno planiranom genocidu koji se, kao i onaj u Bosni, mogao spriječiti… Samo da se htjelo.
Ove 2011. godine prigodom obilježavanja obljetnice srebreničke tragedije više od šest stotina identificiranih posmrtnih ostataka bit će pokopano u memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice. Brojne obitelji konačno će, nakon šesnaest godina, moći dostojno pokopati svoje mrtve i tako imati mjesto na kojem će im doći iskazati poštovanje i iskazati svoju tugu. Ipak, još je na tisuće onih čiji posmrtni ostaci nisu identificirani… Zločinci su se u godinama nakon srebreničke tragedije pobrinuli nekoliko puta prekapati i premještati posmrtne ostatke iz niza masovnih grobnica, samo kako bi zataškali dokaze svojega zvjerstva nedostojnog životinje, a kamo li civiliziranog čovjeka… Ali, kosti vape za istinom, traže pravdu koja nikako da bude ostvarena…
Prisjetimo se; u ratu u BiH Ujedinjeni su Narodi osnovali zaštićene enklave u istočnoj Bosni u koje su se sklonile na tisuće muslimanskih izbjeglica. Te su enklave trebale biti pod zaštitom plavih kaciga, srebrenička pod zaštitom iz postrojbi koje su činili pripadnici nizozemske vojske. Dakako, sve se pokazalo iluzijom potpuno nesposobnih političara UN-a, kad su spomenute nizozemske postrojbe Ratku Mladiću i njegovim koljačima izručile na tisuće izbjeglica koje su trebale štititi. Srpske su postrojbe žene i djecu deportirale na teritorij BiH koji je kontrolirala Armija BiH, a dječake i muškarce poubijale u masakru koji Europa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata. I da, sve pred očima svjetske javnosti.
Do danas krivci za srebreničku tragediju nisu kažnjeni. U Haagu su procesuirani tek niži časnici vojske bosanskih Srba. Nedavno uhićeni ratni zločinac Ratko Mladić pred spomenutim sudom izvodi cirkus otvoreno se izrugujući i sudu i, time, žrtvama koje su pale pod metkom koji je njegova volja zapovjedila ispaliti. Još je veća tragedija ta što političari UN-a i postrojbe te iste, potpuno nesposobne, svjetske organizacije, nikada nisu odgovarali zbog svoje uloge u nepružanju pomoći stanovništvu Srebrenice i drugih ugroženih područja na teritoriju BiH! Namjesto toga, Daytonskim je sporazumom iz studenog 1995. ozakonjena Republika Srpska (RS), država u državi BiH, nastala na genocidu i protjerivanju nesrpskog stanovništva s područja koja je okupirala vojska bosanskih Srba. Veću nakaradu od RS-a svijet nije, niti će ikad vidjeti! Riječ je o vampirskoj (polu)državnoj tvorevini čiju politiku do danas obilježava destrukcija cijele regije i primitivizam dostojan onog nacističkog.
Danas, šesnaest godina nakon Srebrenice društvo RS, kao i ono u Srbiji, uporno se odbija suočiti s istinom o ratu u BiH i tragediji u Srebrenici. Neprestano se manipulira srpskim žrtvama iz logora u NDH za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, sve kako bi se opravdalo i umanjilo zločine nad nesrpskim stanovništvom počinjenim od strane srpskih postrojbi u ratovima na području bivše Jugoslavije u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća. Time se histerično pokušava izmijeniti povijest i okrenuti odnos agresor-žrtva, popljuvati pobijene, a zločince proglasiti herojima.
Takav pristup sigurno ne jamči mir i stabilnost regije, kao ni pomirenje među narodima. Generacije koje dolaze imaju pravo na istinu bez biljega kolektivne krivnje bilo koje strane. Oni istinom moraju biti oslobođeni od tereta koji im prošlost bez istine nameće. To dugujemo, ne svojim precima, nego svojoj djeci.
I s ovo nekoliko riječi odajemo počast svim žrtvama Srebrenice. Žrtva je žrtva, i nevino ubijeni čovjek je nevino ubijeni čovjek. Ove kategorije nadilaze sve etničke, vjerske, rasne, političke, kulturološke ili bilo koje druge podjele. Velikosrpsko-nacistička politika samljela je u prah živote svih koji su joj se našli na putu, od Vukovara i Škabrnje do Srebrenice. Da smo se i mi te 1995. našli na putu toj politici, bili bismo isto prošli kao i Srebreničani. Ideologija ne bira sredstva. Ona ne poznaje imena. Ona jednostavno – uništava. Zato je svaka ideologija protivna čovjeku. Time je protivna i Bogu – ma kojim ga god mi imenom nazivali.
I da; odajemo poštovanje i divimo se ženama i majkama Srebrenice. One su već više od desetljeće i pol glas koji upozorava i poziva i našu i svjetsku savjest da ne zaboravi žrtve nebrige moćnih svijeta za živote nas, malih ljudi. Jer Srebrenica – to smo svi mi.

- 18:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.07.2011., ponedjeljak

Slučaj Antonije Bilić, institucije i mediji

Medijska pozornost koju je privukao nestanak i potraga za Antonijom Bilić vjerojatno do sada nije zabilježena u hrvatskom medijskom prostoru. Ova se pozornost vjerojatno može mjeriti samo s angažmanom policije i sličnih službi koje su se uključile u potragu za nestalom djevojkom. Kad čovjek pogleda toliku akciju potrage, koja traje već tjednima, i toliku medijsku pozornost koja je senzibilizirala cjelokupnu domaću, ali i širu javnost, brzopleto može donijeti zaključak kako je riječ o zadivljujuće učinkovitom sustavu koji, počevši od policije do medija, promptno reagira u svakom slučaju u kojemu je ugroženo dobro svakog pojedinca, pa bio on i obična djevojka srednjoškolskog uzrasta iz siromašne obitelji iz sela Kričke pored Drniša.
Uza sve želje i nade kako će slučaj Antonije Bilić čim prije biti zaključen, ne možemo se ne zapitati kako je moguće da je jedan takav slučaj zadobio toliko pažnje i potaknuo tako opširnu akciju potrage, dok se u isto vrijeme u Hrvatskoj traga za oko osamdeset nestalih osoba, za što mediji jedva da pokazuju ikakvo zanimanje, a policijske akcije potrage bivaju prekinute već nakon nekoliko dana, bez obzira na njihov ishod. U tim slučajevima daljnja potraga za nestalima traje onoliko i u onom obimu koliko to obitelj i bližnji nestalih mogu financirati. Ne treba ni spominjati da se velikom broju nestalih osoba nikada ne uđe u trag. Na takve šira javnost vrlo brzo zaboravi. Njihova imena i lica ostaju tek u sjećanjima njihovih bližnjih, kao i bol u duši zbog nestanka koji nikad ne biva rasvijetljen.
U slučaju nestanka Antonije Bilić i pokretanja tako obimne i dugotrajne potrage valja zahvaliti Antonijinim sestrama. Te su dvije djevojke pokazale ono što većini nas nedostaje, a to je – stav! Riječ je o stavu koji je plod hrabrosti. Cure su vrlo brzo zaključile kako nadležne institucije u slučaju nestanka njihove sestre neće učiniti puno više nego što to čine u slučajevima sličnih nestanaka. Zato su smjesta odlučile reagirati; svjesne važnosti medija, smjesta su se pokrenule. U odnosu prema policiji pokazale su poštovanje ali i stav bez straha zbog kojega im valja skinuti kapu. Nisu se plašile javno izreći ono što misle i izravno se obratiti javnosti. To se pokazalo ključem čitavog slučaja; njihova je odlučnost, koja nije stala na prvom pozivu, urodila plodom; mediji, ionako uvijek gladni dobrih priča, smjesta su reagirali i slučaj je alarmirao sve nadležne institucije. U njegovo se rješavanje uključila i čitava regija, što se ubrzo pokazalo plodonosnim jer je počinitelj u relativno kratkom vremenu identificiran, lociran i uhićen u susjednoj Bosni i Hercegovini. Njegovo uhićenje je, kako se za sada čini, dalo nadu da će i neki drugi slučajevi ubojstava i silovanja biti konačno riješeni. Barem se tako nadamo.
Ipak, u cijeloj ovoj priči na vidjelo su izišle neke činjenice koje pokazuju na koji način funkcioniraju institucije u našem društvu. S mukom u duši moramo priznati da je slučaj Antonije Bilić s jedne strane „zasluga“ tih istih institucija (ponajprije pravosudnih) koje osumnjičenog Dragana Paravinju (u Srbiji osuđenog zbog silovanja) nisu na vrijeme procesuirale. S druge strane, kako smo već bili istaknuli, policija i druge institucije ne bi se bile toliko angažirale oko ovog slučaja da nije bilo stava sestara nestale Antonije Bilić. Njihov je odlučan stav sigurno bio ključni impuls u potrazi i rješavanju slučaja. Bez stava tih hrabrih djevojaka osuđeni silovatelj (i vjerojatno ubojica) Dragan Paravinja još bio okolo slobodno vozeći tražio nove žrtve. Vjerojatno nikad nećemo znati koliko su života te djevojke spasile svojom hrabrošću u traženju nestale sestre.
Slučaj nestanka Antonije Bilić pokazao je još jednu dimenziju hrvatskih institucija i medija. Riječ je licemjerju. Naime, da nije bilo Antonijinih sestara, slučaj njenog nestanka brzo bi bio zaboravljen. Antonija Bilić ostala bi samo još jedna u dosjeima nestalih osoba u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Ovako se pokazalo da su mediji poput lešinara koji se brzo sjate čim namirišu truplo. Čim od njega ostanu samo kosti, idu dalje tražeći novu žrtvu. Tako se dogodilo da su slučajevi ubijenih Anđele Bešlić u Sinju i Kristine Šušnjara u Trilju brzo medijski zaboravljeni. Što reći o slučaju u Dubrovniku ubijene i iskasapljene Britt Lapthorne i tolikim drugima… Zbog čega našim medijima ti slučajevi više nisu zanimljivi?! Zbog čega nisu zanimljivi i drugi nestali za kojima se malo ili uopće više ne traga?! Vrijedi li za medije nečiji život i sreća onoliko koliko su im pojedini slučajevi zanimljivi, odnosno koliko im osiguravaju gledanost?!
Što se državnih institucija tiče, i ptice na granama već desetljećima pjevaju o impotentnosti tih službi da donesu ikakav plod. Slučaj Antonije Bilić samo pokazuje na njihovu neučinkovitost u slučajevima tolikih nestalih. Dakako, zbog njihove neučinkovitosti uvijek će biti kriv neki fantomski „drugi.“
Sada se za pomoć siromašnoj obitelji Antonije Bilić javljaju razne udruge. Nude im pomoć u obnovi i uređenju kuće. Posjećuju ih političari. Pitamo se bi li toga bila da njihova Antonija nije nestala?!
I da: angažman policije i drugih službi! Pitamo se bi li ga bilo da nismo u izbornoj godini?!

- 22:52 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.06.2011., četvrtak

Budućnost koja počinje

Mnogi su prije posjeta pape Benedikta XVI Hrvatskoj objavljivali različite prognoze tog posjeta, njegovih motiva, planova za ostvarenje i predviđanja. Još ih je veći broj analizirao posjet nakon što je okončan. Bilo je tu objektivnih analiza, onih sa sociološkog, politološkog, religioznog, psihološkog i različitih drugih stajališta. Nemali je broj osvrta na dolazak pape Benedikta u Hrvatsku objavljen i na stranicama bloga. Tu se moglo pročitati toliko toga da bi čovjeku trebalo izdvojiti dobar dio slobodnog vremena za sve to iščitati.
Ono što obilježava velik dio tih analiza i komentara je puka subjektivnost. Između redaka nerijetko izbijaju vlastiti vjerski stavovi komentatora, njihova iskustva s obzirom na Crkvu i njezine predstavnike, vlastiti pogledi na religiju, njezine sustave, vjerske institucije, na samog Boga i svijet, na vlastiti život i ideje o njemu. Bilo je tu komentara na sve, od papinih cipela do osobnih pogleda na Boga i iskustava sa svećenicima koji su nekad negdje šutnuli psa. U nekim se ocjenama čitatelj može zapitati kakve veze pročitano ima s papinim posjetom?! Ne može se ne primijetiti kako svim tim komentarima i analizama nedostaje – objektivnost i promatranje događaja papinog posjeta u širem društvenom, političkom i vremenskom kontekstu. Zapravo, sada bismo mogli postaviti pitanje je li uopće moguće biti objektivan kad je o analizama događaja ovog tipa riječ?! Biti do kraja objektivan vjerojatno nije moguće, ali to možemo barem pokušati; promatrati događaj sa stajališta promatrača koji ni na koji način u sva ta događanja nije uključen. Što bi takav, ako bi ga bilo, mogao zaključiti na osnovu svega što bi vidio i čuo?!
Istaknimo najprije da je posjet pape nekoj zemlji društveni i medijski događaj prve kategorije. Bili mi vjernici ili ne, stalo nama do pape kao vjerskog i državnog poglavara ili ne, njegov posjet uvijek izaziva veliko zanimanje javnosti i medija. Riječ je o zanimanju na globalnoj razini. O tome svjedoči zanimanje svjetskih medija za papina putovanja. Dakako, ovaj događaj, kao i svaki drugi, svatko ima pravo zaobići i ignorirati, ali sama njegova narav s obzirom na značenje i zanimanje koje izaziva malo koga može ostaviti ravnodušnim.
Jednako tako, papin posjet okuplja i angažira velik broj ljudi. To ga čini događajem društvenog karaktera prvog reda. Samim time to postaje prevažan događaj. Sjetimo se da pape do pontifikata Pavla VI (1963. - 1978.) gotovo da i nisu putovali.
Vjerujem da svatko tko je slušao papine govore i poruke može prepoznati da su vrjednote koje je u njima istaknuo vrijedeće ne samo za vjernike – katolike, već da one imaju općeljudsku vrijednost. Ne dvojeći u prava različitih manjina, nitko ne može zanijekati da je pitanje braka, obitelji i djece nešto što se tiče svakog od nas, da su to neke od temeljnih vrjednota svakog čovjeka bez obzira na njegovu pripadnost i uvjerenja. Brak i obitelj su vrjednote ne zato što je to papa rekao, on je to rekao jer su to općeljudske vrjednote.
Jednako tako, iako je papinstvo danas izgubilo politički utjecaj koji je nekad imalo (što po sebi nije loša činjenica), papina riječ, barem na etičkom području, još ima svoju težinu i utjecaj koji joj se ne može zanijekati. Zato su poruke njegovog posjeta izgrađujuće, napose one o našoj pripadnosti europskom civilizacijskom i kulturnom miljeu. Na neki način, one razbijaju frustriranost našeg društva zbog različitih stranputica i zapreka koje su uzrokovale tako dug proces pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Da sve to nije tako, nitko ne bi mogao prisiliti tolike mlade na susret s papom ili tolike tisuće ljudi svih uzrasta koji su hodočastili na zagrebački hipodrom i tamo satima stajali na suncu sudjelujući u misi koju je predvodio papa.
Stanje stvari u budućnosti?
Ipak, promatrajući sadašnje stanje stvari, možemo pretpostaviti kojim će se smjerom razvijati religiozni osjećaj i praksa našeg društva u budućnosti. Nitko ne može zanijekati da zagrebački događaji vezani za susret s papom Benediktom XVI ne predstavljaju iznimku, a ne pravilo vjerničkog života u našem društvu, barem što se tiče onih koji se izjašnjavaju kao katolici. Mora se priznati da je pitanje katoličanstva na našim prostorima još uvijek obilježeno poletom koji je plod nacionalnog oslobođenja u kojemu je Crkva igrala značajnu, ako ne i presudnu ulogu. Bilo je to vrijeme trijumfalizma. Sada je to razdoblje na svojemu zalazu. Naše društvu zapljuskuju valovi sekularizma i liberalizacije života. Riječ je o društvenom procesu koji je na europskom zapadu već odavna uhvatio korijena i s padom komunističkog sustava na njenom istoku zahvaća i taj dio Starog kontinenta.
Zapravo, već i danas mnogi koji se izjašnjavaju vjernicima tu svoju vjersku pripadnost više doživljavaju kao izraz pripadnosti određenom kulturno-civilizacijskom krugu,a nipošto kao isključivo vjersko uvjerenje koje bi utjecalo na njihove živote, napose ne na moralnom području ili uvjerenjima koja bi bila vezana uz brak, obitelj ili odgoj djece.
S obzirom na taj proces, uočiti nam je kako će u budućnosti (koja je u tom smislu već počela) pitanje religije prestati biti pitanje općeprihvaćenog društvenog svjetonazora. Drugim riječima, vjera će postati stvar izbora, a ne pitanje koje društvo nameće inercijom, tj. da smo katolici, ili pripadnici neke druge vjere, samim rođenjem u obitelji koja pripada određenoj religijskoj skupini. U tom kontekstu pitanje vjere postat će pitanje osobnog izbora, a ne društvene uvjetovanosti kao što je to danas.
Tada će broj onih koji se smatraju vjernicima biti daleko manji, ali će nutarnja snaga takvih vjerskih zajednica (Crkve) biti veća. Crkva će u takvom kontekstu biti jedna od društvenih činjenica među mnogim sličnima. Ona će izgubiti svaki značajniji društveni utjecaj, ali će za svoje vjernike značiti daleko više nego što je to danas kad mnogi koji se deklariraju katolicima ni sami ne znaju što to zapravo znači.
Ukratko rečeno, Crkva se nalazi u prijelaznom razdoblju u kojemu se vraća vremenu prije konstantinovskog obrata iz 313. godine. Ona prestaje biti trijumfalistička društvena institucija čiji se stavovi slijepo prihvaćaju. Ona postaje zajednica onih koji dijele ista vjerska uvjerenja, zajednica vjernika koji baštine istu tradiciju koja ih ne čini boljima od drugih koji tu tradiciju nemaju, već koja ih obvezuje na dosljednost između života i vrjednota koje im vjera donosi. U tom kontekstu papini će posjeti imati veći učinak na zajednicu koja će brojem biti manja, ali duhom punija i bliža evanđelju. U takvoj će zajednici papine poruke naići na plodno tlo. Sve izvan toga ostat će na razini uljudnosti i folklora.
- 17:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.04.2011., utorak

Smokvin list

Hrvatska je konačno na prvom mjestu! Ta informacija bi u nama probudila ponos kad ne bismo znali da je riječ o vrjednovanju s obzirom na ekonomske pokazatelje, a oni svjedoče da je Hrvatska zaista na prvom mjestu - ali na prvom mjestu po lošem gospodarskom položaju među zemljama koje se još nisu izvukle iz ekonomske krize. Dok gospodarstva zemalja u našem okruženju pokazuju malen, ali siguran gospodarski rast koji daje naslutiti da je riječ o početku ekonomskog oporavka, prognoze za tekuću i sljedeću godinu za hrvatsku ekonomiju pokazuju da će ove godine i dalje biti godine stagnacije. Ni turistička sezona, od koje se, kao i uvijek, puno očekuje, neće odviše pridonijeti oživljavanju našega gospodarstva. Razlog tome je što turizam nije gospodarska grana koja može generirati kapital koji bi pokrenuo proizvodnju jer turistička usluga, kao takva, podrazumijeva trošenje i samu uslugu. Turizam ne potiče proizvodnju koja bi poticala druge gospodarske grane. Ove su činjenice, ne treba ni spominjati, jasne svima osim našoj Vladi.
Gospodarska pitanja za našu su Vladu ostala u drugom planu. Pitanje (ne)završetka pregovora o pristupanju Europskoj Uniji postalo je prvorazredno političko pitanje. Ovdje nije riječ o pristupu Uniji kao takvom, već je za Vladajuće to (p)ostalo pitanje političkog opstanka. Njima je jasno da je pristup EU (p)ostao jedini argument koji bi im mogao omogućiti politički opstanak jer su svi drugi argumenti, poglavito argument gospodarstva, potpuno iskliznuli iz njihovih ruku. O drugim promašajima Vladajućih, poput pravnog i obrazovnog sustava, ne treba ni govoriti. Tako se pitanje zaključenja pregovora o ulasku Hrvatske u EU pokazuje kao „biti ili ne-biti“ Vladajućih. Drugo je pitanje koliko će glasači na predstojećim izborima (ma kad god oni bili) vrjednovati (ne)uspjeh spomenutih pregovora, tj. hoće li pitanje (ne)zaključenja pregovora o ulasku Hrvatske u EU biti dovoljan argument koji bi glasače motivirao da daju svoj glas za vladajuće?! Može li pozitivan (?) ishod pitanja pristupa u EU biti dovoljan smokvin list za sve promašaje u zadnjih osam godina vladavine?!
Ruku na srce, razvoj događaja ni u kojem vidu ne ide na ruku vladajućima. Bliži se termin izricanja presude hrvatskih generalima u Haagu. S obzirom na pomirljive tonove vladajućih, sva je prilika da će presuda koju ćemo čuti biti osuđujuća za naše generale. Vladajući su se u amortiziranju učinka ove presude očito obratili Crkvi za pomoć koja, kako se čini, zadnjih tjedana angažirano radi na senzibiliziranju javnosti o potrebi mirnog primitka vijesti koja se očekuje, bez histerije i nepromišljenih postupaka. Uostalom, mediji koji su (još) pod njihovom kontrolom i Crkva su ostale jedine poluge kojima će se vladajući pokušati održati na vlasti. Takva je kombinacija bila učinkovita na svim prethodnim izborima, pa se vladajući očito nadaju da će stara provjerena metoda i ovaj put biti uspješna. Međutim, činjenica da danas u društvu dominiraju problemi poput gospodarske krize i nezaposlenosti koja doslovno imaju utjecaj na živote svakog pojedinca neoboriva su barijera koju ni moć medija ni utjecaj Crkve ne mogu nadići, ma u čiju god korist radili. Jednako tako, bilo koja kombinacija rasporeda biračkih jedinica u Hrvatskoj, pitanje (ne)zaključenja pregovora o ulasku Hrvatske u EU, angažiranje HDZ-ovog biračkog tijela (dijaspora i Hrvati u BiH), angažman medija i Crkve – sva ta pitanja, sve ako bi bila i savršeno uštimana kako odgovara vladajućima, ni u kojem slučaju nisu dovoljna protuteža katastrofalnoj gospodarskoj situaciji koja pritišće pleća svakog od nas. Zato je jasno da će glasove birača privući ona politička snaga koja ponudi jasan i konkretan plan za otvaranje radnih mjesta u ovoj našoj na svaki način posrnuloj zemlji i drastičan obračun sa svakim vidom korupcije i kriminala utkanima u svaku poru našeg društva.

- 22:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

31.03.2011., četvrtak

Kampanja

Predizborna kampanja se nesumnjivo približava. Zapravo, formalno se njezin početak približava, ali je jasno, barem kad je o našim medijima riječ, da je kampanja već započela. U isto je vrijeme ovo trenutak u kojem će ti isti mediji biti provjereni koliko su (ne)objektivni, koliko (ni)su pod utjecajem neke od stranaka. Nesumnjivo je da je stranka na vlasti, u tom smislu, u značajnoj prednosti. Svima nam je u dobrom sjećanju ocjena međunarodnih promatrača sa jednih od izbora s kraja devedesetih koji su izjavili da su „izbori održani u Republici Hrvatskoj bili demokratski, ali nisu bili fer.“
Ovu procjenu temeljimo na aktualnoj medijskoj slici. Ona prikazuje stranačke prvak(inj)e koji su predizbornu kampanju već započeli, istina neformalno, ali stvarno je kampanja u tijeku premda se svi zaklinju kako je riječ o zatišju uspostavljenom zbog pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju.
Vladajuća je stranka započela pravu ofenzivu. Nakon što se zemlja našla u katastrofalnoj gospodarskoj situaciji, praćenoj valom prosvjeda i otkaza, popularnost vladajućih pala je na najnižu razinu zadnjih godina. Zato je aktualna Premijerka odlučila angažirati sva snage i sredstva kako bi podignula rejting stranke.
I tu dolazimo do ključnog problema! Pitate se kojeg?! U zemljama razvijene demokracije rejting neke stranke podiže se radom i profesionalnošću koji donose rezultate. U slučaju ovih naših nije takav slučaj. Oni idu na uvjeravanje naroda da nam je bolje nego što jest. To je stara, prokušana metoda naslijeđena iz prošlih vremena koja su pokazala da dobra propaganda sredstvo koje može uvjeriti društvo u da je stvarnost onakva kakva nije.
U tom kontekstu vladajući su, kao i svaki put do sada, svesrdno angažirali državnu televiziju (HRT). Upadljivo je da su zadnjih dana u informativnim emisijama zaredale samo dobre vijesti; o privremeno zaposlenima u popisu stanovništva, o premijerkinim putovanjima u inozemstvo i razgovorima o ulaganjima sa stranim investitorima, o sezonskim radnicima za vrijeme turističke sezone, o dobrim prognozama za priljev turističkih deviza od ovogodišnje turističke najezde (iz zemalja poput Slovačke, Mađarske, Ukrajine i Srbije...), o polaganom ali sigurnom putu izlaska iz krize… Još nam samo nedostaje nezaboravna režimska novinarka Dunja Ujević i njezini komentari u središnjem Dnevniku državne televizije… Dakako, vladajući su angažirali i sve institucije kako bi uvjerili javnost da nam je bolje nego što jest. Tu je i svesrdna potpora Crkve. Posjet pape Benedikta u lipnju, u to ne treba sumnjati, bit će iskorišten za evociranje vjernosti zna se koje stranke kršćanskom habitusu. Ne treba zaboraviti da će na datum izbora (ma kad god on bio) biti organizirani autobusi za vojsku glasača vladajuće stranke iz Bosne i Hercegovine kako bi ljudi pristojno zaokružili zna se koji broj na glasačkom listiću. Ovaj popis polja na kojima se vladajuća stranka angažirala kako bi podignula svoj rejting u očima glasača mogao bi se produljiti na niz stranica.
Dakako, poznajući razinu demokratskog razvoja u našoj zemljici, jasno je da se ni oporba, da je na vlasti, ne bi ustručavala koristiti istim sredstvima i metodama.
Na su sreću, za razliku od olovnih devedesetih, na našem medijskom nebu danas sja više različitih medija. Dok smo nekad imali samo (ne)sretnu državnu televiziju, koja je bila zna se čiji servis, danas nekoliko televizijskih kuća pokriva naš medijski prostor. Također, tu je i više utjecajnih listova, dnevnih i tjednih, čiji vlasnici nisu s Djevičanskih Otoka. Ne treba zaboraviti utjecaj interneta kao najraširenijeg medija današnjice.
U takvom kontekstu bit će zanimljivo vidjeti kako će se vladajući nositi sa sve većim medijskim pritiskom koji će tražiti njihov angažman na područjima koja zaista pokazuju njihovu (ne)kvalitetu i (ne)profesionalnost, područjima poput politike zapošljavanja, pokretanja proizvodnje, učinkovitosti pravosuđa i rješavanja nagomilanih socijalnih i drugih pitanja. Na tom ispitu sva uvjeravanja iz usta novinara državne televizijske kuće ili s propovjedaonica neće biti od velike pomoći. Jer, ljudi su se opametili. Oni traže konkretne rezultate, ne demagogiju.
- 23:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.03.2011., srijeda

Tko bi (nam) vjerovao?!

Vladimir Putin, premijer Ruske Federacije, posjetio je Republiku Sloveniju. Tamo je potpisao nekoliko ugovora s predstavnicima slovenske Vlade, vrijednih milijune dolara. Nakon Slovenije Putin je posjetio Srbiju, tradicionalnu rusku saveznicu. Tamo je također potpisao ugovore s predstavnicima srbijanke vlade vrijedne milijune dolara. Ugovori potpisani sa slovenskom i srbijanskom vladom vezani su uz izgradnju naftovoda i plinovoda kojim će se ovi energenti iz ruskih naftnih polja dopremati u na Mediteran. Njihova izgradnja, kao i prateći sadržaji, rafinerije i luke za utovar ovih energenata poslovi su vrijedni milijarde. Poslovne veze jačaju one političke, što nije loše s obzirom da je Rusija, bez obzira na krize koje je prolazila i koje prolazi, zadržala status nezaobilaznog čimbenika u okvirima europske i svjetske politike.
U kontekstu spomenutih ugovora i odnosa ne možemo se ne zapitati gdje je tu Hrvatska i njezin gospodarski interes. Kako je moguće da hrvatska Vlada u cijelom tom poslu oko naftovoda nije vidjela politički i gospodarski interes za našu zemlju?! Naš položaj na Mediteranu čini se idealnim za izvoz sirovina i proizvoda iz srednje i istočne Europe. Zar ne bi bilo logično da se Hrvatska, s obzirom na svoj položaj, Rusiji nametne kao strateški partner u gospodarskom smislu kad je riječ o ruskom izvozu preko Sredozemnog mora?! Izgleda da smo po tom pitanju, kao toliko puta do sada, ostali kratkih rukava. Drugi su, poput Slovenije i Srbije, iskoristili ono što hrvatska Vlada nije znala/htjela/mogla.
Zbog čega je Vladimir Putin zaobišao Hrvatsku na putu iz Ljubljane u Beograd?! Ako znamo da je bio gost u Zagrebu i da je hrvatska premijerka Jadranka Kosor posjetila Moskvu (u lipnju 2010.), ostaje nam zaključiti da su i jedno i drugo uzaludno putovali. Hrvatska se Vlada očito, po tko zna koji put, pokazala kao neozbiljan partner , ovaj put u ruskoj gospodarskoj računici. Vladimir Putin očito je shvatio da Jadranka Kosor i Vlada kojoj je na čelu nije sposobna niti zna iskoristiti povoljan gospodarski trenutak.
Kod kuće je naša Vlada pitanje izvoza ruskih energenata preko Hrvatske predstavila kao ekološki problem. Nitko ne bježi od ekoloških problema koje bi takav projekt uzrokovao, no znalo se da će Rusi u slučaju da Hrvatska odustane iskoristiti neku od susjednih zemalja. U slučaju možebitnih ekoloških onečišćenja Hrvatska bi jednako bila ugrožena kao da je naftovod ili naftni terminal bio na našem tlu, jer te susjedne zemlje, koje su ovu gospodarsku priliku iskoristile, nisu udaljene tisućama kilometara već je riječ o susjednom dvorištu i, što je važnije, o istom Jadranskom moru na čiji plovni put imaju pravo. Hrvatska se Vlada može pokrivati smokvinim listom ekologije (dok u isto vrijeme gradi novo krilo termoelektrane Plomin!), ali to opravdanje ne može skriti blamažu zbog činjenice da se Vlada pokazala potpuno nesposobnom u sagledavanju čitave problematike, prednosti i nedostataka ovog projekta. Tako smo nesposobnošću Vlade izgubili milijune dolara investicija i stotine radnih mjesta, a dobili isti sadržaj u susjedovom dvorištu.
Uostalom, već smo navikli da nas svijet gleda kao neželjeno kopile u svojemu susjedstvu zbog potpune nesposobnosti naših političara i diletantskog pristupa problemima. Pa tko bi vjerovao Vladi čija premijerka putuje u Moskvu i – ne dogovori ništa?! Tko bi vjerovao Vladi čiji dojučerašnji premijer sjedi u zatvoru u Austriji?! Tko bi vjerovao Vladi čiji ministri tvrde da ništa nisu znali o financijskim i drugim malverzacijama zbog kojih je optužen bivši šef te iste Vlade?! Tko bi vjerovao stranci na vlasti koja je prema Bosni i Hercegovini tako dugo vodila dvoličnu politiku „fige u džepu“, potpisujući jedno, a provodeći nešto sasvim drugo, zbog čega je broj Hrvata u BiH prepolovljen u odnosu na prijeratni popis?! Tko bi vjerovao Vladi države u čijem je Ustavnom sudu do jučer sjedio čovjek optužen za silovanje u koncentracijskom logoru u BiH?! Tko bi vjerovao Vladi koja vodi državu koja grca u gospodarskoj krizi dok iz te krize susjedne zemlje polako ali sigurno izlaze?! Tko bi vjerovao Vladi koja pitanje nezaposlenih misli riješiti slanjem nezaposlenih da čuvaju ovce?!
Tko je još toliko naivan da bi im vjerovao, da bi ih smatrao ozbiljnim sugovornicima?! Vladimir Putin sigurno to nije. Nije ni jedan relevantan političar. S obzirom na ozbiljnost i respektabilnost naše Vlade, i naših političara općenito, njima dostojno društvo i sugovornici još mogu biti smo političari iz zemalja poput Crne Gore, Moldavije, Kosova, Azerbejdžana ili Sierra Leonea… Oni su im ravni.
- 23:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

21.03.2011., ponedjeljak

Nafta ili život!

Iako smo, na našu žalost, iskustvom naviknuti na scene rata, smrti i uništavanja, prizori iz ratom zahvaćene Libije kojima ovih dana obiluju kako naši tako i svjetski mediji, ne mogu a da u našim sjećanjima ne prizovu slike iz vremena ratova na našim prostorima. Ne možemo na zamijetiti razlike, ali i sličnosti događaja i sudbina koje je povijest istkala kako u Libiji, tako i na Balkanu.
Ono što na poseban način užasava jest retorika vlastodržaca i zločinaca koja je, kako vidimo i čujemo, jednaka kod svih likova takvoga kova. Kako je Slobodan Milošević licemjerno negirao zločine nad nesrbima na prostoru bivše Jugoslavije, tako je i Gaddafi do jutros pričao o Libijskom narodu koji ga, eto, voli i koji je lud za njim. I sve to dok je na taj isti narod slao tenkove. Sada, kada po njegovim raketnim bazama i tenkovskim postrojbama padaju rakete zapadnih saveznika, taj isti Gaddafi organizira živi štit za sebe i svoje istomišljenike. Ovaj je ludi ideolog iznio grotesknu i jezivu ideju kako će u pobunjeničko uporište u grad Benghazi poslati povorku civila s maslinovim grančicama u ruci. Takve bi civile, tobože, štitili drugi, naoružani civili. Ova me bolesna ideja pomalo podsjeća, valjda u nedostatku druge usporedbe, još samo na srednjovjekovnu ideju da u križarski rat treba poslati djecu jer su ona, eto, jedina čista srcem pa bi jedina i bila sposobna osloboditi Jeruzalem i Svetu Zemlju od arapske vlasti.
Saveznička intervencija u Libiji podsjetila na rat u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. S jedne strane, krstareće rakete ispaljene na libijske vojne ciljeve ni u kojem slučaju ne „znaju“ prepoznati i zaobići civile. S druge strane, one su ispaljene u namjeri da se zaštite civili od odmazde koju bi nad njima provele snage odane Gaddafiju.
Saveznička intervencija nesumnjivo ide za tim da se spriječi scenarij iz Bosne i Hercegovine i onaj iz Prvog zaljevskog rata. U BiH su zbog nevoljskosti zapadnih saveznika poklane na tisuće nesrba, ponajviše Bošnjaka i Hrvata. U Iraku su zbog istog razloga pobijene na tisuće Kurda, a Saddam Hussein je zapalio naftne bušotine. Tek je operacija Hrvatske vojske „Oluja“ spriječila da se nad civilnim stanovništvom u Bihaću i Cazinskoj krajini ponovi pokolj poput onog koji su izvele srpske snage u Srebrenici, a tek su saveznički udari na srpske položaje oko opkoljenog Sarajeva prisilili Srbe da sjednu za pregovarački stol.
Jednako tako, iskustvo rata u BiH nagnalo je zapadne saveznike na vojnu intervenciju protiv Srbije i režima Slobodana Miloševića jer bi, da nije bilo te intervencije, Albanci s Kosova bili završili kao Bošnjaci iz Srebrenice. Tako se pokazalo da su narodi, napose civili, s područja bivše Jugoslavije, krvlju platili cijenu da zapadni saveznici nauče da su svi diktatori i zločinci isti i da isto razmišljaju, a napose da koriste iste metode, posebno kad je riječ o onima koje smatraju protivnicima. A takvi protivnike nerijetko vide u tisućama nedužnih civila koji uglavnom žele spasiti živu glavu. Pouka koja je iz svih slučajeva u kojima je o diktatorima bilo riječi jasna jest – da s njima nema razgovora! Svaki dan razgovora s takvima znači velik broj izgubljenih života! Jer, takvima ljudski životi ništa ne znače, a kamo li zadana riječ! Takvi razumiju samo govor oružja koji ih mora odvesti - ili iza rešetaka, ili u grob. Povijest nam je to posvjedočila.
Rat i intervencija u Libiji nedvosmisleno pokazuju da je rat na području bivše Jugoslavije mogao završiti puno prije nego što se to dogodilo i da su životi nebrojenih ljudi mogli biti spašeni samo da je bilo malo više volje zapadnih saveznika. Ne možemo zanijekati da je zapadnim vladama u odluci o intervenciji u Libiji jak argument bila i nafta kojom ta zemlja obiluje, no, pitamo se; je li nafta vrjednija od krvi, vrjednija od života?!

- 23:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.03.2011., subota

Neko drugo vrijeme

Svijet se zadnjih desetljeća promijenio sveobuhvatnije i brže nego li u cijelom stoljeću prije. Taj se proces čini nezaustavljivim i on kao da uzima sve više maha. Svijet je postao globalno selo, a svijest o ljudskim pravima i težnja za slobodom, kako osobnom tako i nacionalnom, religijskom, kulturnom i svakom drugom doprla je i do zadnjeg stanovnika našeg planeta.
U tom kontekstu prisjećamo se svojega djetinjstva koje vremenski i nije bilo tako davno, ali se toliko toga u međuvremenu dogodilo i promijenilo da nam se ponekad čini da je od vremena kada smo bili djeca prošlo na stotine godina i kao da razdoblje kada smo bili djeca pripada nekom drugom svijetu i vremenu. Prethodni post u kojem smo razmišljali o nuklearnoj nesreći u japanu i povlačili paralele s nuklearnom katastrofom u ukrajinskom Černobilu potaknula je Arhangela na prisjećanje na dane i godine u kojima je promatrao svijet iz perspektive djeteta, napose u danima nižih razreda osnovne škole. A bilo je to otprilike ovako…
Najranija sjećanja sežu u vrijeme kada je Arhangel imao nekoliko godina. Pred očima je slika starice koja leži na krevetu glave omotane crnim rupcem i priča priče o vilama, izgubljenim sirotim djevojkama i anđelima. Još je uvijek živo sjećanje na tu staricu dubokih tamnih očiju punih ljubavi i istovremeno obilježenih teškim životom obilježenim patnjom. Riječ je prabaki koja je umrla kad je Arhangelu bilo tri godine… Kasnije sam se dugo pitao – pa gdje je nestala? Dijete ne razumije što je smrt. Nitko ne razumije.
Tu je sjećanje na predškolski odgoj. Nisam imao (ne)sreću ići u vrtić. Toga u našem malom selu nije bilo. Namjesto toga s niti šest godina roditelji su me upisali u taj predškolski odgoj koji je trajao par mjeseci. Taj se „odgoj“ održavao u jednoj od dviju učionica naše seoske škole u poslijepodnevnim satima. Nismo se imali gdje igrati pa nam je prostor za igru bila zelena školska klupa, a igračke drvene slagalice u bojama. Drugih igračaka nije bilo. Osim slaganja slagalica ispunjavali smo i neke radne listiće s crtežima. Uglavnom, bilo je to iskustvo ni po čemu za ondašnje dijete posebno, ali iz današnje je perspektive jasno da je bila riječ o neuspješnom projektu socijalističkog tipa odgoja u seoskim uvjetima u kojoj se sve ionako pretvaralo u grotesku.
Nakon toga su došli školski dani. S jedva navršenih šest godina. Imali smo „drugaricu“ u plavoj kuti, uvijene natapirane kose. Bila je riječ o mršavoj ženi srednjih godina, uvijek ozbiljnoj i vrlo strogoj. Iznad školske ploče bila je slika s Titom ozbiljnog izgleda, a sa strane kanta s vodom za pranje spužve jer se u našoj školi za doći do nečega što se zvalo sanitarni čvor (gdje se moglo oprati spužvu) moralo izići vani. U jednom dijelu učionice krov je prokišnjavao pa smo se za kišnih dana razmještali po učionici tako da sjedimo na mjestima gdje nije kapalo sa stropa. Imali smo pisanke zelenkastih korica i čitanku „Dobro jutro“ s onim pjesmicama tipa „Šiš, šiš, šiš, šiša lava miš. Još, još, još, samo malo još!“
Koncem studenog primani smo u pionire. Bio je to traumatičan događaj. Trebalo je recitirati i pjevati. Vjerovali ili ne, u Arhangelovoj je glavi još uvijek pjesmica koju je recitirao: „Tito je naša dika, Tito je naša republika. Tito je naša domovina. Tito nas je vodio kroz sve pute, Tito nas je vodio kroz patnje ljute. Tito se za nas žrtvovao, za našu slobodu svega je sebe dao!“ Sjećam se da je tada bio nazočan neki časnik iz vojnog garnizona koji nam je podijelio plave kape i crvene marame dok smo pjevali otprilike „Crvenu maramu nosit ću ja, i plavu kapicu, tra la-la –la. Crvena marama o vratu sja, na kapi zvjezdica, tra-la-la-la!“ U razredu je bila gužva jer su na primanje u pionire morali doći i roditelji. Mi djeca smo jedva čekali da sve završi. Poslije svega smo išli u crkvu na vjeronauk. U svemu tome nismo vidjeli nikakve suprotnosti. Sve nam je bilo dobro. Nikad nismo postali „Titovi omladinci“! Raspala se i država i sustav u kojem smo živjeli pa smo osuđeni valjda zauvijek ostati „Titovi pioniri“!
O Novoj godini slavio se „Dan dječje radosti.“ Tako su u onom sustavu zvali taj dan za nas djecu. Mi smo okitili našu malu učionicu trakama koje smo izradili od kolaž-papira. Drugarica učiteljica s nama je pripremila i neki igrokaz. Arhangel je glumio zeca. Osjećao se glupo s nezgrapno napravljenim zečjim ušima od kartona. Tada je došao i tako dugo čekani Djed Mraz. Tako se taj lik tada zvao. Mi smo doma čekali svetog Nikolu, ali su nam roditelji rekli da ga u školi ne spominjemo. Tada mi nije bilo jasno zašto. Tako je u naše malo selo i našu malu školu došao i Djed Mraz. Arhangel je bio razočaran jer je bilo upadljivo vidljivo da je Djed Mraz loše kostimirana žena. A najveće je razočaranje bilo što nije donio – ništa. Nije bilo darova. Vjerovali ili ne. Nije ih bilo. Djed Mraz bez darova. Valjda je to bilo takvo vrijeme. Jugoslavija pred raspadom, divlja inflacija. Ali mi djeca smo bili razočarani. Valjda sam tada prestao vjerovati u Djeda Mraza.
Drugarica učiteljica povremeno bi organizirala nešto što je nazivala izletom. Izlet u njenom poimanju bio je da nas pusti da se igramo pored spomenika NOB-u. do tamo je trebalo pješačiti. Drugarici učiteljici nije bilo važno što je na pet metara od spomenika bila cesta, a pedesetak metara dalje željeznica. I što smo cijelo vrijeme bili na suncu jer na tom mjestu nije nigdje bilo hlada. Ali to je bila naša drugarica učiteljica.
U trećem smo razredu primili prvu svetu Pričest. Crkva je bila okićena u bijelo, a roditelji razgaljenih lica. Traumatično je bilo biti u odijelima koja se nije smjelo cijeli dan zaprljati. Ali bila nam je fora primiti hostiju i piti iz kaleža dok nas cijela crkva promatra. Osjećali smo se važni. I da, dobili smo darove.
- 23:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>