Arhangel
12.02.2013., utorak
Maske
Maškare su. Pokladni je utorak. Sutra je čista srijeda-pepelnica, početak korizmenog vremena. Na kraju današnjega dana valja skinuti maske. Pokazati pravo lice. Dati vidjeti se tko smo. Kakvi smo. Ipak, maske teško padaju. Gotovo nikako. Većina nas ih nosi cijelu godinu, cijeli život. Tako život postaje maškarada, farsa, gluma za druge. Vremenom zaboravimo da nosimo maske. Postanemo maska. Primimo njezin identitet. Postanemo netko drugi, od originala postanemo kopija koju određuje maska. Maska nas potiče na glumu, na skrivanje. Tako život postaje pozornica, a mi glumci. Na pozornici života i sceni društva na kojoj se izmjenjujemo. Ovisno o maskama. |
30.05.2012., srijeda
Blagoslovi neprijatelje moje
Blagoslovi neprijatelje moje, Gospodine. I ja ih blagoslivljam i ne proklinjem. Neprijatelji su me više gurnuli Tebi u naručje nego prijatelji. Prijatelji su me vezivali za zemlju, neprijatelji su me odvajali od zemlje i rušili sve moje nade u zemlju. Ovi su me učinili strancem u zemaljskim kraljevstvima i nepotrebnim stanovnikom zemlje. Kao što progonjena zvijer nađe sigurnije sklonište nego li neprogonjena, tako sam i ja, progonjen neprijateljima, našao najsigurnije utočište, skrivši se pod Tvoj šator, gdje ni prijatelji ni neprijatelji ne mogu pogubiti dušu moju. Blagoslovi neprijatelje moje, Gospodine. I ja ih blagoslivljam, i ne proklinjem. Oni su umjesto mene ispovjedili grijehe moje pred svijetom. Oni su me šibali, kad sam se ja ustezao šibati samog sebe. Oni su me mučili onda, kad sam ja bježao od muka. Oni su me ružili onda, kada sam ja sam sebi laskao. Oni su me pljuvali onda, kada sam se ja ponosio sobom. Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagoslivljam, i ne proklinjem. Kad sam se ja pravio mudrim, oni su me nazivali ludim. Kad sam se pravio moćnim, oni su mi se smijali kao luđaku. Kad sam htio voditi ljude, oni su me gurali u pozadinu. Kad sam žurio da se obogatim, oni su me udarali željeznom rukom. Kad sam mislio mirno spavati, oni su me budili iz sna. Kad sam zidao dom za dug i spokojan život, oni su ga rušili i izgonili me van. Zaista, neprijatelji su me odvajali od svijeta i produžili ruke moje do Tvojega skuta. Blagoslovi neprijatelje moje, Gospodine. I ja ih blagoslivljam, i ne proklinjem. Blagoslovi ih i umnoži ih; umnoži ih i još više ih ogorči protiv mene - da bi moj bijeg k Tebi bilo bespovratan; da bi se moja nada u ljude iskidala sva kao paučina; da bi se mir potpuno nastanio u duši mojoj; da bi srce moje postalo grobom moja dva zla blizanca: uznositosti i gnjeva; da bi sve svoje blago sabrao na nebu; ah, da bi se jednom oslobodio samoobmane, koja me je i zaplela u strašnu mrežu varljiva života. Neprijatelji su me naučili da znam - što malo tko zna - da čovjek nema neprijatelja u svijetu izvan sebe. Samo onaj mrzi neprijatelje, tko ne zna, da neprijatelji nisu neprijatelji nego okrutni prijatelji. Zaista teško mi je reći, tko mi je učinio više dobra i tko više zla u ovome svijetu: prijatelji ili neprijatelji. Zato blagoslovi, Gospodine, i prijatelje i neprijatelje moje. Rob proklinje neprijatelje, jer ne zna. A sin ih blagoslivlja, jer zna. Jer zna sin, da mu se neprijatelji ne mogu dotaknuti života. Zato slobodno korača između njih i moli se Bogu za njih. Blagoslovi neprijatelje moje, Gospodine. I ja ih blagoslivljam, i ne proklinjem. Sv. Nikolaj Velimirović |
28.05.2012., ponedjeljak
Poslanje Duha
19.05.2012., subota
Ne razumijem
10.07.2011., nedjelja
Srebrenica - Da se ne zaboravi
U ljeto te 1995. godine, dok smo se, tada gotovo još djeca, radovali kupanju i svemu što ljetne radosti donose, nismo ni slutili da se negdje u brdima susjedne nam Bosne i Hercegovine događa drama koja će obilježiti noviju povijest i koja će ostaviti trajan biljeg na tisućama života. Događala se Srebrenica. Danas, šesnaest godina kasnije, kao odrasli ljudi s pijetetom se prisjećamo žrtava stravičnog pokolja nad muslimanskim stanovništvom srebreničkog kraja u istočnoj Bosni, pokolja koji su pred očima cijelog svijeta izvršile postrojbe bosanskih Srba pod vodstvom generala Ratka Mladića. Zločin se dogodio, kako rekosmo, pred očima cijelog svijeta, svijeta koji nije učinio ništa da spasi živote tih ljudi kojih je u ta dva-tri srpanjska dana pobijeno preko osam tisuća. Svijet se ponio licemjerno i kukavički i godinu prije kad je u Ruandi, u središnjoj Africi, pobijeno na stotine tisuća pripadnika naroda Tutsi u pomno planiranom genocidu koji se, kao i onaj u Bosni, mogao spriječiti… Samo da se htjelo. Ove 2011. godine prigodom obilježavanja obljetnice srebreničke tragedije više od šest stotina identificiranih posmrtnih ostataka bit će pokopano u memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice. Brojne obitelji konačno će, nakon šesnaest godina, moći dostojno pokopati svoje mrtve i tako imati mjesto na kojem će im doći iskazati poštovanje i iskazati svoju tugu. Ipak, još je na tisuće onih čiji posmrtni ostaci nisu identificirani… Zločinci su se u godinama nakon srebreničke tragedije pobrinuli nekoliko puta prekapati i premještati posmrtne ostatke iz niza masovnih grobnica, samo kako bi zataškali dokaze svojega zvjerstva nedostojnog životinje, a kamo li civiliziranog čovjeka… Ali, kosti vape za istinom, traže pravdu koja nikako da bude ostvarena… Prisjetimo se; u ratu u BiH Ujedinjeni su Narodi osnovali zaštićene enklave u istočnoj Bosni u koje su se sklonile na tisuće muslimanskih izbjeglica. Te su enklave trebale biti pod zaštitom plavih kaciga, srebrenička pod zaštitom iz postrojbi koje su činili pripadnici nizozemske vojske. Dakako, sve se pokazalo iluzijom potpuno nesposobnih političara UN-a, kad su spomenute nizozemske postrojbe Ratku Mladiću i njegovim koljačima izručile na tisuće izbjeglica koje su trebale štititi. Srpske su postrojbe žene i djecu deportirale na teritorij BiH koji je kontrolirala Armija BiH, a dječake i muškarce poubijale u masakru koji Europa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata. I da, sve pred očima svjetske javnosti. Do danas krivci za srebreničku tragediju nisu kažnjeni. U Haagu su procesuirani tek niži časnici vojske bosanskih Srba. Nedavno uhićeni ratni zločinac Ratko Mladić pred spomenutim sudom izvodi cirkus otvoreno se izrugujući i sudu i, time, žrtvama koje su pale pod metkom koji je njegova volja zapovjedila ispaliti. Još je veća tragedija ta što političari UN-a i postrojbe te iste, potpuno nesposobne, svjetske organizacije, nikada nisu odgovarali zbog svoje uloge u nepružanju pomoći stanovništvu Srebrenice i drugih ugroženih područja na teritoriju BiH! Namjesto toga, Daytonskim je sporazumom iz studenog 1995. ozakonjena Republika Srpska (RS), država u državi BiH, nastala na genocidu i protjerivanju nesrpskog stanovništva s područja koja je okupirala vojska bosanskih Srba. Veću nakaradu od RS-a svijet nije, niti će ikad vidjeti! Riječ je o vampirskoj (polu)državnoj tvorevini čiju politiku do danas obilježava destrukcija cijele regije i primitivizam dostojan onog nacističkog. Danas, šesnaest godina nakon Srebrenice društvo RS, kao i ono u Srbiji, uporno se odbija suočiti s istinom o ratu u BiH i tragediji u Srebrenici. Neprestano se manipulira srpskim žrtvama iz logora u NDH za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, sve kako bi se opravdalo i umanjilo zločine nad nesrpskim stanovništvom počinjenim od strane srpskih postrojbi u ratovima na području bivše Jugoslavije u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća. Time se histerično pokušava izmijeniti povijest i okrenuti odnos agresor-žrtva, popljuvati pobijene, a zločince proglasiti herojima. Takav pristup sigurno ne jamči mir i stabilnost regije, kao ni pomirenje među narodima. Generacije koje dolaze imaju pravo na istinu bez biljega kolektivne krivnje bilo koje strane. Oni istinom moraju biti oslobođeni od tereta koji im prošlost bez istine nameće. To dugujemo, ne svojim precima, nego svojoj djeci. I s ovo nekoliko riječi odajemo počast svim žrtvama Srebrenice. Žrtva je žrtva, i nevino ubijeni čovjek je nevino ubijeni čovjek. Ove kategorije nadilaze sve etničke, vjerske, rasne, političke, kulturološke ili bilo koje druge podjele. Velikosrpsko-nacistička politika samljela je u prah živote svih koji su joj se našli na putu, od Vukovara i Škabrnje do Srebrenice. Da smo se i mi te 1995. našli na putu toj politici, bili bismo isto prošli kao i Srebreničani. Ideologija ne bira sredstva. Ona ne poznaje imena. Ona jednostavno – uništava. Zato je svaka ideologija protivna čovjeku. Time je protivna i Bogu – ma kojim ga god mi imenom nazivali. I da; odajemo poštovanje i divimo se ženama i majkama Srebrenice. One su već više od desetljeće i pol glas koji upozorava i poziva i našu i svjetsku savjest da ne zaboravi žrtve nebrige moćnih svijeta za živote nas, malih ljudi. Jer Srebrenica – to smo svi mi. |
04.07.2011., ponedjeljak
Slučaj Antonije Bilić, institucije i mediji
Medijska pozornost koju je privukao nestanak i potraga za Antonijom Bilić vjerojatno do sada nije zabilježena u hrvatskom medijskom prostoru. Ova se pozornost vjerojatno može mjeriti samo s angažmanom policije i sličnih službi koje su se uključile u potragu za nestalom djevojkom. Kad čovjek pogleda toliku akciju potrage, koja traje već tjednima, i toliku medijsku pozornost koja je senzibilizirala cjelokupnu domaću, ali i širu javnost, brzopleto može donijeti zaključak kako je riječ o zadivljujuće učinkovitom sustavu koji, počevši od policije do medija, promptno reagira u svakom slučaju u kojemu je ugroženo dobro svakog pojedinca, pa bio on i obična djevojka srednjoškolskog uzrasta iz siromašne obitelji iz sela Kričke pored Drniša. Uza sve želje i nade kako će slučaj Antonije Bilić čim prije biti zaključen, ne možemo se ne zapitati kako je moguće da je jedan takav slučaj zadobio toliko pažnje i potaknuo tako opširnu akciju potrage, dok se u isto vrijeme u Hrvatskoj traga za oko osamdeset nestalih osoba, za što mediji jedva da pokazuju ikakvo zanimanje, a policijske akcije potrage bivaju prekinute već nakon nekoliko dana, bez obzira na njihov ishod. U tim slučajevima daljnja potraga za nestalima traje onoliko i u onom obimu koliko to obitelj i bližnji nestalih mogu financirati. Ne treba ni spominjati da se velikom broju nestalih osoba nikada ne uđe u trag. Na takve šira javnost vrlo brzo zaboravi. Njihova imena i lica ostaju tek u sjećanjima njihovih bližnjih, kao i bol u duši zbog nestanka koji nikad ne biva rasvijetljen. U slučaju nestanka Antonije Bilić i pokretanja tako obimne i dugotrajne potrage valja zahvaliti Antonijinim sestrama. Te su dvije djevojke pokazale ono što većini nas nedostaje, a to je – stav! Riječ je o stavu koji je plod hrabrosti. Cure su vrlo brzo zaključile kako nadležne institucije u slučaju nestanka njihove sestre neće učiniti puno više nego što to čine u slučajevima sličnih nestanaka. Zato su smjesta odlučile reagirati; svjesne važnosti medija, smjesta su se pokrenule. U odnosu prema policiji pokazale su poštovanje ali i stav bez straha zbog kojega im valja skinuti kapu. Nisu se plašile javno izreći ono što misle i izravno se obratiti javnosti. To se pokazalo ključem čitavog slučaja; njihova je odlučnost, koja nije stala na prvom pozivu, urodila plodom; mediji, ionako uvijek gladni dobrih priča, smjesta su reagirali i slučaj je alarmirao sve nadležne institucije. U njegovo se rješavanje uključila i čitava regija, što se ubrzo pokazalo plodonosnim jer je počinitelj u relativno kratkom vremenu identificiran, lociran i uhićen u susjednoj Bosni i Hercegovini. Njegovo uhićenje je, kako se za sada čini, dalo nadu da će i neki drugi slučajevi ubojstava i silovanja biti konačno riješeni. Barem se tako nadamo. Ipak, u cijeloj ovoj priči na vidjelo su izišle neke činjenice koje pokazuju na koji način funkcioniraju institucije u našem društvu. S mukom u duši moramo priznati da je slučaj Antonije Bilić s jedne strane „zasluga“ tih istih institucija (ponajprije pravosudnih) koje osumnjičenog Dragana Paravinju (u Srbiji osuđenog zbog silovanja) nisu na vrijeme procesuirale. S druge strane, kako smo već bili istaknuli, policija i druge institucije ne bi se bile toliko angažirale oko ovog slučaja da nije bilo stava sestara nestale Antonije Bilić. Njihov je odlučan stav sigurno bio ključni impuls u potrazi i rješavanju slučaja. Bez stava tih hrabrih djevojaka osuđeni silovatelj (i vjerojatno ubojica) Dragan Paravinja još bio okolo slobodno vozeći tražio nove žrtve. Vjerojatno nikad nećemo znati koliko su života te djevojke spasile svojom hrabrošću u traženju nestale sestre. Slučaj nestanka Antonije Bilić pokazao je još jednu dimenziju hrvatskih institucija i medija. Riječ je licemjerju. Naime, da nije bilo Antonijinih sestara, slučaj njenog nestanka brzo bi bio zaboravljen. Antonija Bilić ostala bi samo još jedna u dosjeima nestalih osoba u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Ovako se pokazalo da su mediji poput lešinara koji se brzo sjate čim namirišu truplo. Čim od njega ostanu samo kosti, idu dalje tražeći novu žrtvu. Tako se dogodilo da su slučajevi ubijenih Anđele Bešlić u Sinju i Kristine Šušnjara u Trilju brzo medijski zaboravljeni. Što reći o slučaju u Dubrovniku ubijene i iskasapljene Britt Lapthorne i tolikim drugima… Zbog čega našim medijima ti slučajevi više nisu zanimljivi?! Zbog čega nisu zanimljivi i drugi nestali za kojima se malo ili uopće više ne traga?! Vrijedi li za medije nečiji život i sreća onoliko koliko su im pojedini slučajevi zanimljivi, odnosno koliko im osiguravaju gledanost?! Što se državnih institucija tiče, i ptice na granama već desetljećima pjevaju o impotentnosti tih službi da donesu ikakav plod. Slučaj Antonije Bilić samo pokazuje na njihovu neučinkovitost u slučajevima tolikih nestalih. Dakako, zbog njihove neučinkovitosti uvijek će biti kriv neki fantomski „drugi.“ Sada se za pomoć siromašnoj obitelji Antonije Bilić javljaju razne udruge. Nude im pomoć u obnovi i uređenju kuće. Posjećuju ih političari. Pitamo se bi li toga bila da njihova Antonija nije nestala?! I da: angažman policije i drugih službi! Pitamo se bi li ga bilo da nismo u izbornoj godini?! |
09.06.2011., četvrtak
Budućnost koja počinje
Mnogi su prije posjeta pape Benedikta XVI Hrvatskoj objavljivali različite prognoze tog posjeta, njegovih motiva, planova za ostvarenje i predviđanja. Još ih je veći broj analizirao posjet nakon što je okončan. Bilo je tu objektivnih analiza, onih sa sociološkog, politološkog, religioznog, psihološkog i različitih drugih stajališta. Nemali je broj osvrta na dolazak pape Benedikta u Hrvatsku objavljen i na stranicama bloga. Tu se moglo pročitati toliko toga da bi čovjeku trebalo izdvojiti dobar dio slobodnog vremena za sve to iščitati. Ono što obilježava velik dio tih analiza i komentara je puka subjektivnost. Između redaka nerijetko izbijaju vlastiti vjerski stavovi komentatora, njihova iskustva s obzirom na Crkvu i njezine predstavnike, vlastiti pogledi na religiju, njezine sustave, vjerske institucije, na samog Boga i svijet, na vlastiti život i ideje o njemu. Bilo je tu komentara na sve, od papinih cipela do osobnih pogleda na Boga i iskustava sa svećenicima koji su nekad negdje šutnuli psa. U nekim se ocjenama čitatelj može zapitati kakve veze pročitano ima s papinim posjetom?! Ne može se ne primijetiti kako svim tim komentarima i analizama nedostaje – objektivnost i promatranje događaja papinog posjeta u širem društvenom, političkom i vremenskom kontekstu. Zapravo, sada bismo mogli postaviti pitanje je li uopće moguće biti objektivan kad je o analizama događaja ovog tipa riječ?! Biti do kraja objektivan vjerojatno nije moguće, ali to možemo barem pokušati; promatrati događaj sa stajališta promatrača koji ni na koji način u sva ta događanja nije uključen. Što bi takav, ako bi ga bilo, mogao zaključiti na osnovu svega što bi vidio i čuo?! Istaknimo najprije da je posjet pape nekoj zemlji društveni i medijski događaj prve kategorije. Bili mi vjernici ili ne, stalo nama do pape kao vjerskog i državnog poglavara ili ne, njegov posjet uvijek izaziva veliko zanimanje javnosti i medija. Riječ je o zanimanju na globalnoj razini. O tome svjedoči zanimanje svjetskih medija za papina putovanja. Dakako, ovaj događaj, kao i svaki drugi, svatko ima pravo zaobići i ignorirati, ali sama njegova narav s obzirom na značenje i zanimanje koje izaziva malo koga može ostaviti ravnodušnim. Jednako tako, papin posjet okuplja i angažira velik broj ljudi. To ga čini događajem društvenog karaktera prvog reda. Samim time to postaje prevažan događaj. Sjetimo se da pape do pontifikata Pavla VI (1963. - 1978.) gotovo da i nisu putovali. Vjerujem da svatko tko je slušao papine govore i poruke može prepoznati da su vrjednote koje je u njima istaknuo vrijedeće ne samo za vjernike – katolike, već da one imaju općeljudsku vrijednost. Ne dvojeći u prava različitih manjina, nitko ne može zanijekati da je pitanje braka, obitelji i djece nešto što se tiče svakog od nas, da su to neke od temeljnih vrjednota svakog čovjeka bez obzira na njegovu pripadnost i uvjerenja. Brak i obitelj su vrjednote ne zato što je to papa rekao, on je to rekao jer su to općeljudske vrjednote. Jednako tako, iako je papinstvo danas izgubilo politički utjecaj koji je nekad imalo (što po sebi nije loša činjenica), papina riječ, barem na etičkom području, još ima svoju težinu i utjecaj koji joj se ne može zanijekati. Zato su poruke njegovog posjeta izgrađujuće, napose one o našoj pripadnosti europskom civilizacijskom i kulturnom miljeu. Na neki način, one razbijaju frustriranost našeg društva zbog različitih stranputica i zapreka koje su uzrokovale tako dug proces pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Da sve to nije tako, nitko ne bi mogao prisiliti tolike mlade na susret s papom ili tolike tisuće ljudi svih uzrasta koji su hodočastili na zagrebački hipodrom i tamo satima stajali na suncu sudjelujući u misi koju je predvodio papa. Stanje stvari u budućnosti? Ipak, promatrajući sadašnje stanje stvari, možemo pretpostaviti kojim će se smjerom razvijati religiozni osjećaj i praksa našeg društva u budućnosti. Nitko ne može zanijekati da zagrebački događaji vezani za susret s papom Benediktom XVI ne predstavljaju iznimku, a ne pravilo vjerničkog života u našem društvu, barem što se tiče onih koji se izjašnjavaju kao katolici. Mora se priznati da je pitanje katoličanstva na našim prostorima još uvijek obilježeno poletom koji je plod nacionalnog oslobođenja u kojemu je Crkva igrala značajnu, ako ne i presudnu ulogu. Bilo je to vrijeme trijumfalizma. Sada je to razdoblje na svojemu zalazu. Naše društvu zapljuskuju valovi sekularizma i liberalizacije života. Riječ je o društvenom procesu koji je na europskom zapadu već odavna uhvatio korijena i s padom komunističkog sustava na njenom istoku zahvaća i taj dio Starog kontinenta. Zapravo, već i danas mnogi koji se izjašnjavaju vjernicima tu svoju vjersku pripadnost više doživljavaju kao izraz pripadnosti određenom kulturno-civilizacijskom krugu,a nipošto kao isključivo vjersko uvjerenje koje bi utjecalo na njihove živote, napose ne na moralnom području ili uvjerenjima koja bi bila vezana uz brak, obitelj ili odgoj djece. S obzirom na taj proces, uočiti nam je kako će u budućnosti (koja je u tom smislu već počela) pitanje religije prestati biti pitanje općeprihvaćenog društvenog svjetonazora. Drugim riječima, vjera će postati stvar izbora, a ne pitanje koje društvo nameće inercijom, tj. da smo katolici, ili pripadnici neke druge vjere, samim rođenjem u obitelji koja pripada određenoj religijskoj skupini. U tom kontekstu pitanje vjere postat će pitanje osobnog izbora, a ne društvene uvjetovanosti kao što je to danas. Tada će broj onih koji se smatraju vjernicima biti daleko manji, ali će nutarnja snaga takvih vjerskih zajednica (Crkve) biti veća. Crkva će u takvom kontekstu biti jedna od društvenih činjenica među mnogim sličnima. Ona će izgubiti svaki značajniji društveni utjecaj, ali će za svoje vjernike značiti daleko više nego što je to danas kad mnogi koji se deklariraju katolicima ni sami ne znaju što to zapravo znači. Ukratko rečeno, Crkva se nalazi u prijelaznom razdoblju u kojemu se vraća vremenu prije konstantinovskog obrata iz 313. godine. Ona prestaje biti trijumfalistička društvena institucija čiji se stavovi slijepo prihvaćaju. Ona postaje zajednica onih koji dijele ista vjerska uvjerenja, zajednica vjernika koji baštine istu tradiciju koja ih ne čini boljima od drugih koji tu tradiciju nemaju, već koja ih obvezuje na dosljednost između života i vrjednota koje im vjera donosi. U tom kontekstu papini će posjeti imati veći učinak na zajednicu koja će brojem biti manja, ali duhom punija i bliža evanđelju. U takvoj će zajednici papine poruke naići na plodno tlo. Sve izvan toga ostat će na razini uljudnosti i folklora. |
12.04.2011., utorak
Smokvin list
Hrvatska je konačno na prvom mjestu! Ta informacija bi u nama probudila ponos kad ne bismo znali da je riječ o vrjednovanju s obzirom na ekonomske pokazatelje, a oni svjedoče da je Hrvatska zaista na prvom mjestu - ali na prvom mjestu po lošem gospodarskom položaju među zemljama koje se još nisu izvukle iz ekonomske krize. Dok gospodarstva zemalja u našem okruženju pokazuju malen, ali siguran gospodarski rast koji daje naslutiti da je riječ o početku ekonomskog oporavka, prognoze za tekuću i sljedeću godinu za hrvatsku ekonomiju pokazuju da će ove godine i dalje biti godine stagnacije. Ni turistička sezona, od koje se, kao i uvijek, puno očekuje, neće odviše pridonijeti oživljavanju našega gospodarstva. Razlog tome je što turizam nije gospodarska grana koja može generirati kapital koji bi pokrenuo proizvodnju jer turistička usluga, kao takva, podrazumijeva trošenje i samu uslugu. Turizam ne potiče proizvodnju koja bi poticala druge gospodarske grane. Ove su činjenice, ne treba ni spominjati, jasne svima osim našoj Vladi. Gospodarska pitanja za našu su Vladu ostala u drugom planu. Pitanje (ne)završetka pregovora o pristupanju Europskoj Uniji postalo je prvorazredno političko pitanje. Ovdje nije riječ o pristupu Uniji kao takvom, već je za Vladajuće to (p)ostalo pitanje političkog opstanka. Njima je jasno da je pristup EU (p)ostao jedini argument koji bi im mogao omogućiti politički opstanak jer su svi drugi argumenti, poglavito argument gospodarstva, potpuno iskliznuli iz njihovih ruku. O drugim promašajima Vladajućih, poput pravnog i obrazovnog sustava, ne treba ni govoriti. Tako se pitanje zaključenja pregovora o ulasku Hrvatske u EU pokazuje kao „biti ili ne-biti“ Vladajućih. Drugo je pitanje koliko će glasači na predstojećim izborima (ma kad god oni bili) vrjednovati (ne)uspjeh spomenutih pregovora, tj. hoće li pitanje (ne)zaključenja pregovora o ulasku Hrvatske u EU biti dovoljan argument koji bi glasače motivirao da daju svoj glas za vladajuće?! Može li pozitivan (?) ishod pitanja pristupa u EU biti dovoljan smokvin list za sve promašaje u zadnjih osam godina vladavine?! Ruku na srce, razvoj događaja ni u kojem vidu ne ide na ruku vladajućima. Bliži se termin izricanja presude hrvatskih generalima u Haagu. S obzirom na pomirljive tonove vladajućih, sva je prilika da će presuda koju ćemo čuti biti osuđujuća za naše generale. Vladajući su se u amortiziranju učinka ove presude očito obratili Crkvi za pomoć koja, kako se čini, zadnjih tjedana angažirano radi na senzibiliziranju javnosti o potrebi mirnog primitka vijesti koja se očekuje, bez histerije i nepromišljenih postupaka. Uostalom, mediji koji su (još) pod njihovom kontrolom i Crkva su ostale jedine poluge kojima će se vladajući pokušati održati na vlasti. Takva je kombinacija bila učinkovita na svim prethodnim izborima, pa se vladajući očito nadaju da će stara provjerena metoda i ovaj put biti uspješna. Međutim, činjenica da danas u društvu dominiraju problemi poput gospodarske krize i nezaposlenosti koja doslovno imaju utjecaj na živote svakog pojedinca neoboriva su barijera koju ni moć medija ni utjecaj Crkve ne mogu nadići, ma u čiju god korist radili. Jednako tako, bilo koja kombinacija rasporeda biračkih jedinica u Hrvatskoj, pitanje (ne)zaključenja pregovora o ulasku Hrvatske u EU, angažiranje HDZ-ovog biračkog tijela (dijaspora i Hrvati u BiH), angažman medija i Crkve – sva ta pitanja, sve ako bi bila i savršeno uštimana kako odgovara vladajućima, ni u kojem slučaju nisu dovoljna protuteža katastrofalnoj gospodarskoj situaciji koja pritišće pleća svakog od nas. Zato je jasno da će glasove birača privući ona politička snaga koja ponudi jasan i konkretan plan za otvaranje radnih mjesta u ovoj našoj na svaki način posrnuloj zemlji i drastičan obračun sa svakim vidom korupcije i kriminala utkanima u svaku poru našeg društva. |